Matej Nišević
PROTOTIP:
Cymbulia adriatica
2019./20.
Žanr: instalacija
Materijal: biljno tkivo, silikon, formalin, voda, aluminij, LED svjetlo, staklo
Sastavni dijelovi: 3 aluminijske cijevi, 3 staklena cilinda s poklopcima, 3 LED reflektora
Dimenzije: 3 objekta 170 x 30 cm
Znanstveni suradnici:
Dr. sc. Rade Garić, Institut za more i priobalje, Dubrovnik
- područje rada: Zooplankton - taksonomija i ekologija
Dr. sc. Dubravka Sandev, Botanički vrt Prirodoslovno - matematičkog fakulteta, Zagreb
- područje rada: Biološki odsjek, botanika - fiziologija bilja
Projekt PROTOTIP: Cymbulia adriatica kao tematsko, konceptualno i vizualno uporište koristi prethodnu seriju radova FUZIJA (2018./25.) koja se bavi imaginarnim želatinoznim organizmima sposobnim koristiti čestice nanoplastike za izgradnju skeleta po uzoru na planktonske organizme koji slobodne anorganske čestice iz vode apsorbiraju i ugrađuju u svoje ljušture i potporne skelete. Kao ishodište istraživanja projekta PROTOTIP: Cymbulia adriatica postavljene su teorijske pretpostavke kasnije potvrđene provođenjem opsežnih ispitivanja dijelom provedenih u Botaničkom vrtu Prirodoslovno - matematičkog fakulteta u Zagrebu u suradnji sa stručnom savjetnicom dr. sc. Dubravkom Sandev a drugim dijelom samostalno. Na temelju proučavanja kemijskog sastava strukture lista moglo se pretpostaviti kako će nakon tretiranja jakom koncentracijom lužnatih otopina veći dio lista biti razgrađen za razliku od sustava žila koji je iz vana ojačan ligninom u dovoljno debelom sloju da sačuva željeni dio.
Prva faza bila je dokazivanje i pronalazak pouzdane metode koja bi omogućila da se sustav žila iz lista izolira potpuno neoštećen kako bi čvrstoća i postojanost odvojenog materijala bila minimalno narušena. Dobiveni rezultati otvorili su čitav spektar novih mogućnosti primjene biljnog tkiva u kontekstu bioarta nikad prije korištenim metodama. Osim na navedenim istraživanjima projekt PROTOTIP: Cymbulia adriatica je interdisciplinarni umjetnički rad temeljen na najrelevantnijoj evolucijskoj teoriji te prikazuje proces mutacije futurističkih planktonskih organizama istražujući posljedice utjecaja čovjeka na žive organizme u hidrosferi. Uslijed znanstveno potvrđenog velikog zagađenja vodenih ekosustava česticama nanoplastike, u projektu se polazi od Darwinove teorije prirodnog odabira po kojoj su vodeni organizmi primorani mutirati kako bi se prilagodili novonastalim uvjetima ili izumrijeti. Te promjene se odvijaju po principu endosimbioze (apsorpcije primitivnijeg organizma od strane složenijeg), jednim od temelja evolucijskog procesa razvoja života kakvog danas poznajemo. Kroz spoj znanosti i imaginacije, stvarnosti i fikcije rad nudi projekciju tijeka transformacije morskih bića u najdubljem dijelu Jadranskog mora, Južnojadranskoj kotlini (1233 m), koncipiranjem jedne od vrsta koja je opstala unatoč zagađenju nanoplastikom. Prirodno-geografskim karakteristikama to je najpogodnije područje za akumulaciju velikih količina plastičnog otpada, a zbog dubine i temperature jedino je stanište postojećeg planktona Cymbulia peronii. Zamišljeni preobražaj navedenog organizma slijedi pretpostavku korištenja plastike kao novog izvora hrane čime se uobičajeni proces razvoja i razmnožavanja ubrzava toliko ekstremno da mutacije postaju učestale i nepredvidive. U tim uvjetima sekundarnom endosimbiozom planktona Cymbulia peronii i bakterije Ideonella sakaiensis razvija se jedinka nove vrste Cymbulia adriatica, postavši prvi višestanični eukariotski organizam sposoban razgraditi nanoplastiku na organske spojeve.
Rad se sastoji od cilindričnog akvarija unutar kojeg u prozirnom gelu lebdi konzervirani imaginarni organizam u određenom stadiu mutacije. Postavljen u zatamnjeni prostor akvarij je osvijetljen ugrađenom pripadajućom rasvjetom. Na uvećani model planktona baziranog na silikonu ugrađuju se organski dijelovi oblikovani od tkiva stvarnih planktonskih organizama iz Jadrana i uzgojene kemijski tretirane biljne materije. Izbijeljene biljne forme primjenjive su za izmještanje u novi kontekst radi podudarnosti struktura i njihovih funkcija kod većine živih organizama, što proizlazi iz teorije da je sav život evoluirao od zajedničkog pretka.
KONCEPT
